ad> POMENIK ZNANIM I NEZNANIM TIMOČKIM HEROJIMA Пређи на главни садржај

POMENIK ZNANIM I NEZNANIM TIMOČKIM HEROJIMA



                                          Spomenici oslobodiocima u negotinskom selu Sikole

U „Pomeniku heroja iz Okruga Timočkog 1912 – 1919. godine“, objavljenog 1922. u Zaječaru, autorizovao vojni sveštenik, Boško Aćimović, nalazimo zapise posvećene izginulim Timočanima u balkanskim i Prvom svetskom ratu pod naslovom „U slavu palim Timočanima“. U tim patriotskim, emotivnim i nadahutim tekstovima odaje se dužna počast palim seljacima, sveštenicima, učiteljima, đacima, rečju – HEROJIMA. – Vama herojima, naglašava se u spomenutom članku, čije su kosti razbacane po belom svetu, gde se grobovi znaju i neznaju, vama se tužna i skršena srca obraćamo i na ovaj način… A „taj način“ je spominjanje njihovih imena, zasluga i biografija u knjizi koja je i jedinstven, svojevrstan spomen za sva vremena. Oni su dobijali najviša vojna priznanja i odlikovanja, ali su u narodu ostali samo heroji čija će se dela uvek pamtiti. Njihova imena su, sem hiljade drugih iz ovog dela Srbije, i pisanom rečju ovekovečena… Na primer: u“Pomeniku Okruga Timočkog“ spominju se…
Jovan P. Nikolić, rezervni potporučnik, mašinski tehničar četvrte godine, rođen u Zaječaru 1891., od Petra i Jelene iz Planinice, poginuo kod Prištine gde je i sahranjen. Borivoje Lj. Ivanović, suplent Zaječarske gimanzije, rođen u Zaječaru 1889., u Beogradu završio Filozofski fakultet, poginuo 5. avgusta 1916. kao rezervni konjički poručnik u borbi ispred Bitolja. Kosta Lj. Ivanović, trgovački pomoćnik, rođen 1892. u Zaječaru, umro 1915. kao vojnik od tifusa. Dušan Lj. Ivanović, trgovački pomoćnik, rođen u Zaječaru 1894., umro je kao vojnik stalnog kadra 1915. od tifusa. Mihajlo Đ. Milijašević, aktivni pešadijski major 14. kadrovskog puka, poginuo 1915. prilikom mučkog upada Bugara u Vladanovu, sahranjen na Strumičkoj stanici. Naprijatelji su mu grob uništili. Proka N. Karalić, pašadijski major, ađutant Vardarske divizije, umro 20. juna 2016. od tifusa na Solunskom frontu. Sahranjen je na Srpskom groblju na Zejtinliku. Andra K. Grujić, pešadijski major, poginuo iz zasede sa svojim štabom kod Skoplja 1915. Mihajlo A. Dimitrijević, kapetan prve klase, umro u Skoplju 1913. od tifusa. Dušan A. Dimitrijević, kapetan prve klase, poginuo na topu kod Šapca 1914. (obojica Dimitrijevića su sinovi majora u penziji Alekse Dimitrijevića). Nedeljko Andrić, kapetan prve klase, umro u Kladovu 1914. Aleksandar P. Vujić, bivši šef Vražogrnačke stanice kod Zaječara i rezervni pešadijski kapetan druge klase, kao komandir čete Druge kombinovane divizije teško je ranjen 1914. na Gučevu. Posle je odlikovan zlatnom medaljom i unapređen, poginuo je 17. novembra 1915. kod sela Oraša, nedaleko od Prizrena. Aleksandar Nikolić, redov, rođen 1896. u Zaječaru, u pčelarskoj porodici, poginuo je kod sela Cerovo 6. avgusta 1916. od Bugara. Milan S. Mijović, rezervni kapetan prve klase, trgovac iz Zaječara, istakao se u balkanskim ratovima, borio se 1914. i 1915. na Solunskom frontu, bio komandir čete u Drinskoj diviziji. Posle bitke na Kajmakčalanu razboleo se i  umro 24. novembra 1916. Sahranjen na Zejtinliku.


Milivoje Zečević, načelnik štaba 1. armije, komandant Timočke divizije


Prvoslav Slava Vavriček, student farmacije, rođen u Zaječaru 1893. Iz Praga, sa studija, među prvima se javio za moblizaciju 1914. Umro je 6. februara 1916. od pegavog tifusa u Donjem Iposu, gde je i sahranjen kod manastira. Đorđe I. Ničić, profesor u penziji iz Zaječara, zdušno je, kao čelnik timočkog Crvenog krsta, pomagao srpske ratnike. Slomljen gubitkom dva sina u Velikom ratu umro je 1920. u krugu porodice i u slobodnoj otadžbini „koju je tako silno voleo“. Uglješa Đ. Ničić, student medicine, čim je rat buknuo stigao je direktno iz Berlina sa studija u Zaječar. Lečio je ranjene i obolele vojnike do svoj smrti marta 1915. Stanoje S. Simić, artiljerijski kapetan prve klase, rođen 1881. u Beogradu, 1913. bio ađutant Timočke brigade pri oslobođenju Kule i Belogradčika. Umro je 15. maja 1914. od zapaljenja pluća. Odlikovan u oba balkanska rata.
              Neprijatelj je porušio i crkvu u Šapcu, gradu koji su Timočani 1914. branili ne žaleći živote

Nikola Milenković, pešadijski kapetan, rođen u Zaječaru 1881. Završio agronomiju u Študgartu. Učestvovao je u ratovima od 1912. do 1914. Sreten Jov. Simić, rezervni konjički poručnik. Borio se u balkanskim ratovima, poginuo 8. novembra 1914. na Vrapčjem brdu kod Lazarevca, prenešen i sahranjen u Zaječaru. Stanko Gr. Stanojević, rezervni pešadijski potporučnik, učitelj u Vražogrncu, gde je i rođen 1869. Poginuo u Albaniji 19. novembra 1915. Stevan K. Đorđević, vojnik, rođen 1882. u Zaječaru, umro na Solunskom frontu 24. marta 1917. Sahranjen, sa mnogim Timočanima, u mestu Slatina, Grčka. Uroš T. Milošević, rezervni konjički potporučnik Timočke konjičke divizije, rođen u Zaječaru, poginuo u selu Drenovac u Mačvi 1914. Prvi je sa svojim vodom ušao u Šabac goneći Švabe preko Save. Miodrag Stoiljković, kaplar Petog artiljerijskog puka. Junački je poginuo na topu kod Pirota pri napadu Bugara 4. oktobra 1915. Tamo je i sahranjen.
                                            Spomen kapela sa moštima 833 srpska junaka na groblju u Bizerti
U ovim kratkim beleškama naznačava se i familija koja je ostala iza stradalnika. Ponegde je i duži opis ratnih zasluga pojedinih vojnika i oficira. Mogao bi da se izvede i zaključak – da su svi pomenuti brižljivo odabirani i da je svako imao velike ratne zasluge koje su se uglavnom zasnivale na hrabrosti, istrajnosti, solidarnosti, odanosti kralju i otadžbini. Dovoljno je samo pogledati mesta gde su poginuli ili umrli, neki na bojištu i sahranjeni, – ili tamo samo ostali –  pa je tako očevidno da su se Timočani borili od Drine do Vardara, od Dunava do Jadrana, preko albanske golgote i Solunskog fronta do ponovnog, junačkog povratka u otadžbinu.
Na naslovnoj fotografiji: Groblje u mačvanskom selu Glušci, spomenici izginulima na Legetu i Čevrntiji

Ovaj članak je objavljen u sklopu projekta „TIMOČKA DIVIZIJA – DIVIZIJA SMRTI I VASKRSENJA (1914-1918.) I POMENIK HEROJA U OPŠTINI BOR“, sufinansiran iz budžeta Grada Bora. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. 
Autori: Dobrila i Brana Filipović
***
Извор.Соларис.Медиа.Бор

Коментари

Популарни постови са овог блога

ЗИДАЊЕ СКАДРА

Град градила три брата рођена, До три брата, три Мрњавчевића: Једно беше Вукашине краље, Друго бјеше Угљеша војвода, Треће бјеше Мрњавчевић Гојко; Град градили Скадар на Бојани, Град градили три године дана, Три године са триста мајстора; Не могаше темељ подигнути, А камои саградити града: Што мајстори за дан га саграде, То све вила за ноћ обаљује. Кад настала година четврта, Тада виче са планине вила: "Не мучи се, Вукашине краље, Не мучи се и не харчи блага! Не мож, краље, темељ подигнути, А камоли саградити града, Док не нађеш два слична имена, Док ненађеш Стојуи Стојана, А обоје братаи сестрицу, Да зазиђеш кули у темеља: Тако ће се темељ обдржати, И тако ћеш саградити града." Кад то зачу Вукашине краље, Он дозива слугу Десимира: "Десимире, моје чедо драго, Досад си ми био вјерна слуга, А одсаде моје чедо драго! Хватај, сине, коње у хинтове, И понеси шест товара блага; Иди, сине, преко б'јела св'јета, Те ти тражи, сине, Стоју и Стојана, А обоје брата и се

КАКО ЈЕ ГАРДА ЦАРА ДУШАНА потукла Албанце

Цар Душан је био висок око 2,14 метара. По налогу Синода Српске православне цркве, Атанасије Јевтић са комисијом, отишао је у цркву Светог Марка у Београду и отворио кивот у коме лежи Душаново тело. После мерења дошли су до сазнања да је Цар Душан био огроман човек. Интересанто је рећи да је Душан био велик и турнирски борац. Није пропуштао витешке двобоје и увек је побеђивао. Имао је личну гарду састављену од ратника из целе Европе, од којих је сваки био висок преко два метра. Гарду је сачињавао 101 човек и сви су били преко два метра, што сведоче многи историјски документи. Само је један од њих био је виши од свих. Једини који је смео да буде виши и од Душана Силног био је – Душанов барјактар. Велико изненађење је сам ратни барјак, који је такође остављен на Хиландару. Барјак је троугаоног облика димензија три метара са 4,5, од осам слојева тешке свиле, на врху је велики крст тежак четири и по килограма. Такав барјак треба носити у левој руци, док у десној треба носи

МАНАСТИР ПРЕКОПЕЧА - ХРАМ ПРАВЕДНОГ ЈОВА

Данашњи  манастир  је подигнут на остацима некадашње  цркве  у Прекопачи, за коју нема поузданих података о постојању. Међутим, сачувано је предање о  Јову Синаит у  који је живео у Прекопечи код Крагујевца више  Драче . Ту је умро и сахрањен. У науци се овај синаитски  монах  повезује са познатим преписивачем старих рукописа Јовом који је живео у  манастиру Хиландару  током треће четвртине  14. века .  Мошти  овог подвижника склоњене су у  манастир Драчу , а његов гроб био је изузетно поштован у народу. Верује се да је средњовековни манастир постојао до краја  18. века , када су га, током  Кочине крајине , уништили  Турци . Подизање новог манастира почело је  1988 . године, да би до данас били саграђени једнобродна црква у  рашком стилу  и двоспратни  конак . У манастиру живе: монахиња Михаила (Враголић) старешина  манастира, монахиња Урила (Враголић). Манастир Прекопеча  припада  епархији шумадијској   Српске православне цркве , налази се у атару села  Прекопеча , поред већ